Brojka sedam

Da li ste se ikad zapitali koliko ste u sedam dana napravili kilometara automobilom ili koliko ste metara propješačili u tom istom periodu? Vjerojatno niste ukoliko niste statistički manijak ili vam o tome ne ovisi plača na poslu kojim se bavite. Pitate se od kuda mi takvo pitanje na početku teksta. Odgovor leži u činjenici dok se nakon teškog sudara oporavljam u bolnici i poput najvećeg birokrate zbrajam tjednu «kilometražu» po bolničkom hodniku. Mogu se pohvalit da sam u proteklih sedam dana sakupio svih sedamdeset metara.
Sve je započelo u predivno sunčano jutro dok sam pogledavši vremensku prognozu odlučio da na službeni put prema Poreču na utrku HAKS-ovog prvenstva krenem svojim BMW GS 1150 R. Navlačim na sebe svoju provjerenu motorističku opremu i na kraju HIT AIR jaknu sa zračnim air bagovima. Djelić dileme dali na putu isprobati novu jaknu nabavljenu na zimskoj rasprodaji otklonila je činjenica da sam sa starom jaknom proputovao doslovno pola europe i da početak sezone i nije najbolje vrijeme za isprobavanje nepoznatog. To će se u ključnom momentu pokazati i sudbonosno.
Prolazak kroz grad do naplatnih kučica u Lučkom iskoristi sam za dobro zagrijavanje sebe guma i motora. Prohladan dan tjera me da ispod kacige stavim potkapu i maramu te uzevši karticu cestarine jurim prema jugu. Putna brzina 140 km za mnoge automobiliste bila je premala tako da se u obilaženju kamiona i onih sporijih pogled sa retrovizora i ne skida. Laganom vožnjom za sat i pol zastajem na benzinskoj postaji iznad Rijeke. Kavica sa pogledom na more, nema ljepšeg, pogotovo kad je vani ugodnih 20 celzijusa a nebo plavo bez tračka oblaka. Naravno da povratak na parkiranu «pilu» nije mogao proći bez pitanja znatiželjnika koji su se okupili na protezanju nogu iz obližnjih automobila. Zadovoljivši znatiželju okupljenih krečem prema Učkoj. Radovi na prilaznoj cesti stvorili su poprilično dugačku kolonu ali kad sam na motoru to i ne predstavlja neki poseban problem. Plativši preskupu cestarinu za nas motoriste ubrzo sam u Istri na drugom kraju tunela.
Magistralna cesta istarskog ipsilona i predivni istarski pejzaži kao stvoreni su za uživanje u vožnji. Prolazim skretanje za Buzet i nakon par kilometara u jednom dugačkom lijevom zavoju uočavam u daljini motoristu koji pretiče kolonu koja mi dolazi u susret. Ne slutivši ništa zadržavam svoju putanju sredinom svoje trake. Nedugo zatim motorista iz suprotnog smjera nakon što mu se cesta «otvorila» ugledavši mene odlučio se za neprimjeren manevar kočenja pri kojem se putanja njegovog motora naglo promijenjena. U kobnim trenucima moja reakcija da izbjegnem sudar svodile su se na to da sam u prvom momentu dok sam očekivao da će se on vratiti na svoju stranu krenuo još više prema desnom kraju svoje trake sve dok nisam shvatio da i motoriste koji mi dolazi ususret također ima istu namjeru. Jedino što mi je na kraju preostalo je da napravim završnu korekciju skrenuvši naglo ulijevo da izbjegnem sudar svjetlo u svjetlo. Slijedećeg trenutka začuo sam silovit udar od kojeg sam doslovce katapultiran iz sjedala. Trenuci do kad se nisam zaustavio protekli su u silovitom okretanju po zraku i cesti. Nakon konačnog zaustavljanja prvo što sam osjetio bio je silovit stisak zrakom ispunjenih komora jakne. Živ sam bila mi je prva pomisao a dali sam i čitav bilo je sljedeće pitanje. Dilema je ubrzo nestala, bol slomljene noge momentalno je postala neizdrživom. Osjećaji koji su mi se tih trenutaka navirali od početnog bijesa preko straha, boli, neizvjesnosti do gorčine prestajali su sa zvukom sirene dolazećih kola hitne pomoči. Nakon imobilizacije slomljene noge zajedno sa drugim motoristom za nekoliko minuta jurili smo uz zvuk sirene prema lovranskoj bolnici. «Bok ja sam Gec» « bok ja sam Elvis» , « baš nam i nije neko mjesto za upoznavanje» bila je moja prva rečenica sa nastradalim motoristom uz pitanja kako si ti i gdje te boli. Par telefonskih razgovora i već sam na rendgenskom stolu u rukama doktora Vukelića. Dok čekamo na rendgenske snimke doktor mi se hvali svojim novim Moto Guzzi-jem Brevom parkiranim ispred. To je već drugi motorista kojeg upoznajem danas. Nakon pregledavanja snimki doktor me šalje u Sušaćku bolnicu jer ozljede su ozbiljnije i iziskuju složeniju operaciju za koje je doktora Kirina naš vrhunski stručnjak. Na hitnom odjelu dok čekam na operaciju kroz glavu mi prolaze misli na samo jednu stvar, kad ču ponovo hodati na obje noge.
I što reći na kraju ,dok ležim u sobi broj sedam, negoli se zahvaliti svim ljudima čiju sam podršku u tim groznim trenucima osjetio a posebno silnu brigu i njegu od kompletnog osoblja Sušaćke bolnice i doktora Kirina na čelu.